Olimpijske igre (OI)

traži dalje ...

Olimpijske igre (OI), međunar. šport. natjecanje u različitim granama, po uzoru na ant. OI koje se održava svake četvrte godine u različitim zemljama. Prve moderne OI održane su 1896. u Ateni. Nogometni turnir isprva nije bio mnogo više od demonstracijskog natjecanja. Od 1908. do 1928. bio je općeprihvaćen kao nogometno svj. prvenstvo, a nakon pojave službenoga SP-a (1930) počinje gubiti na značenju. U razdoblju nakon II. svj. rata (OI 1952–74), zbog zabrane nastupa profesionalcima, natjecanjem su dominirale istočnoeur. reprezentacije u kojima su i dalje nastupali najbolji igrači, a od 1980. opet je otvoren za profesionalne igrače uz uvjet da nisu nastupali u natjecanju za SP. Zbog toga se pretvorio u svj. prvenstvo igrača do 23 godine starosti (U-23). S prvih OI, održanih 1896. u Ateni, sačuvan je tek podatak o pobjedi Danske s 15 : 0 protiv vrste iz Izmira. Na drugim OI, održanima 1900. u Parizu, nastupile su tri momčadi: Francuska, Belgija i klupska ekipa Upton Park iz Londona. U prvoj utakmici Francuzi su pobijedili Belgijance, a potom je njih pobijedila engl. ekipa i osvojila 1. mjesto. U St. Louisu 1904. nastupile su tri sjevernoamer. momčadi u svrhu popularizacije nogometa, a pobijedio je Galt FC iz Ontarija kao predstavnik Kanade. U gl. program OI 1908. u Londonu nogomet je konačno uvršten kada je engl. vrsta (ne reprezentacija Ujedinjenoga Kraljevstva) s ponajboljim igračima iz UK pobijedila u završnici Dansku s 2 : 0. V. Woodward, jedan od najboljih igrača pobjede nad Dancima, vodio je Englesku i u Stockholmu 1912., opet protiv Danske, tada najbolje amaterske reprezentativne vrste na kontinentu, koju su u završnici Englezi svladali s 4 : 2 pred 25 000 gledatelja na Olimpijskom stadionu pogotcima Hoarea 2, Waldena i Berryja, a oba pogotka za Dance postigao je Olsen. OI u Antwerpenu 1920. zapamćene su po izgredu koji se dogodio u završnici za vrijeme susreta Belgije i Čehoslovačke. Pri rezultatu 2 : 0 za Belgijance, Česi su optužili engl. suca Lewisa da navija za domaće te su u 39. minuti pred 35 000 gledatelja na Olimpijskom stadionu napustili teren, nakon čega su bili diskvalificirani pa je ad hoc organiziran utješni mini-turnir kako bi se odlučilo o srebrenoj i brončanoj medalji. Španjolska je pobijedila Nizozemsku s 3 : 1 izborivši srebrenu medalju. Na OI u Antwerpenu prvi je put nastupila jugosl. reprezentacija u čijoj je vrsti igralo devet hrv. nogometaša: Vrđuka, Šifer, Perška, Rupec, Granec, Vragović (svi iz Građanskog), Cindrić, Dubravčić (Concordia), te Župančić (HAŠK). Nakon poraza od Čehoslovačke (0 : 7), Jugoslavija je sudjelovala u utješnom turniru i igrala protiv Egipta (2 : 4). OI 1924. održale su se u Parizu, gdje se na nogometnom turniru pojavila prva momčad iz Juž. Amerike, reprezentacija Urugvaja, koja je oduševila Europljane vještim baratanjem loptom. U njihovoj momčadi igrale su zvijezde kao Nasazzi, Andrade, Vidal, Scarone, Petrone, Cea i Romano. U finalu su s lakoćom pobijedili Švicarsku s 3 : 0, na stadionu Colombes u Parizu, pogotcima Petronea, Cea i Romana, pred 41 000 gledatelja. U jugosl. reprezentaciji od hrv. igrača nastupili su: Vrđuka, Rupec, D. Babić i Perška (svi iz Građanskog), Vrbančić, Dasović, M. Marjanović, Vinek i Plazerijano (HAŠK) i Rodin (Hajduk). Četiri godine poslije u Amsterdamu 1928. Urugvajci opet nastupaju kao i njihovi veliki suparnici Argentinci. Sastali su se na Olimpijskom stadionu u završnici; u prvoj utakmici bilo je 1 : 1, u ponovljenoj tri dana poslije 2 : 1 za Urugvaj. Dvostruki uspjeh Urugvaja na olimpijskom turniru bio je velik poticaj da se u Urugvaju 1930. organizira prvo SP. U reprezentaciji Jugoslavije koja je nastupila na Alten Stadionu u Amsterdamu protiv Portugala (1 : 2) nastupili su od Hrvata: Premerl (Viktorija), M. Bonačić (Hajduk), Cindrić i Giler (Građanski). Amerikanci na OI u Los Angelesu 1932. nisu željeli nogomet u programu Igara, tako da su Talijani postali sljedeći olimpijski pobjednici u Berlinu 1936. pobjedom u završnici nad Austrijom na Olimpijskom stadionu pred 90 000 gledatelja s 2 : 1. Švedska, za koju su među ostalim igrali Gren, Nordahl i Liedholm (poznati trojac Gre–No–Li, kada su sva trojica zaigrala za Milano), bila je iznenađenje na olimpijskom turniru 1948. u Londonu. U finalnoj utakmici pobijedila je Jugoslaviju s 3 : 1 na stadionu Wembley pred 60 000 gledatelja. Od hrv. igrača srebrene su medalje osvojili: Šoštarić, Brozović, Z. Čajkovski i Bobek (svi iz Partizana), Cimermančić, Wölfl, Ž. Čajkovski, Jazbinšek i Kacian (Dinamo), Vukas, Matošić i Broketa (Hajduk). Na olimpijskom turniru 1952. u Finskoj Jugoslavija je ponovno ušla u finale i na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju pred 60 000 gledatelja izgubila od Madžarske, predvođene F. Puská­som i Z. Cziborom, s 2 : 0. Turnir je ostao u sjećanju po dvjema utakmicama Jugoslavije protiv SSSR-a (5 : 5, 3 : 1). U polufinalu Jugoslavija je svladala SR Njemačku s 3 : 1, a SSSR Švedsku sa 6 : 0. Od hrv. igrača sudjelovali su: Beara, Vukas i Luštica (svi iz Hajduka), Crnković i Horvat (Dinamo), Z. Čajkovski, Bobek i Zebec (Partizan), Čonč i Firm (Lokomotiva). Kvalifikacije za olimpijski turnir uvedene su za OI 1956. u Melbourneu. Zlatnu medalju osvojio je SSSR, predvođen Lavom Jašinom, pobjedom nad Jugoslavijom s 1 : 0 u utakmici koju je pratilo 120 000 gledatelja. Srebrene medalje od hrv. igrača osvojili su: Lipošinović, Šantek i Košćak (svi iz Dinama), Papec i J. Vidošević (Hajduk). Jugoslavija je uspjela u četvrtom finalu na olimpijskom turniru u Rimu 1960. pobjedom nad Danskom s 3 : 1. Zlatnu medalju osvojili su: Matuš i Perušić (Dinamo), Žanetić, Anković i Z. Bego (Hajduk), Knez (Borac, Banja Luka). Madžarska je potom pobijedila na dvama olimpijskim turnirima: 1964. u Tokiju pobjedom nad Čehoslovačkom s 2 : 1, te u Ciudad Mé­xicu 1968. pobjedom nad Bugarskom s 4 : 1. Poljska je 1972. u Münchenu prekinula madž. niz svladavši Madžare u finalu s 2 : 1. U Montrealu 1976. zlatnu olimpijsku medalju osvojila je Ist. Njemačka pobjedom u završnici nad Poljskom s 3 : 1. U zapadnoeur. zemljama stvorilo se veliko nezadovoljstvo zbog kršenja olimpijskih pravila i nastupa najboljih igrača u istočnoeur. reprezentacijama što je potaknulo FIFA-u da 1980. zabrani nastup svim nogometašima koji su nastupali u kvalifikacijama za SP. Prije toga istočnoeur. reprezentacije imale su još jedan međusobni finale 1980. u Moskvi (Čehoslovačka – Ist. Njemačka 1 : 0). Nova pravila prekinula su monopol istočnoeur. reprezentacija. Na OI u Los Angelesu 1984. zlatnu medalju osvojila je Francuska pobjedom nad Brazilom s 2 : 0. Jugoslaviji je pripala brončana medalja. Od hrv. igrača sudjelovali su: Pudar i Miljuš (iz Hajduka), Gračan (Rijeka), Ivković (Crvena zvezda) i Deverić (Dinamo). Olimpijski turnir u Seulu 1988. afirmirao je niz mladih nogometaša koji će tek zaigrati u Svj. kupu. I u jačoj konkurenciji SSSR je osvojio zlatnu medalju svladavši u finalu pred 73 000 gledatelja Brazil s 2 : 1. Taj turnir donio je i jedno od najvećih iznenađenja u povijesti olimpijskih turnira kada je reprezentacija Zambije pobijedila Italiju s 4 : 0. U nastavku FIFA je odredila da na OI nastupaju igrači mlađi od 23 godine. Na OI u Barceloni 1992. domaćini su osvojili zlatnu medalju na stadionu Nou Camp u Barceloni pobjedom u finalu nad Poljskom s 3 : 2 pred 95 000 gledatelja. Na OI 1996. u Atlanti FIFA je ponovno zaobišla pravila dopustivši svakoj naciji da nastupi s trima igračima starijima od propisane dobi, nadajući se da će time ohrabriti vodeće nogometne nacije da pošalju barem nekoliko zvijezda čija bi nazočnost pridonijela popularizaciji nogometa u SAD-u. OI u Atlanti obilježila je dominacija reprezentacija iz Afrike. Nigerija je na stadionu Stanford pred 86 000 gledatelja pobijedila Argentinu s 3 : 2, a prethodno u polufinalu i Brazil s 4 : 3. Kamerun je na olimpijskom turniru u Sydneyu 2000. slijedio primjer Nigerije. U finalu odigranome na Olimpijskom stadionu u Sydneyu, nakon vodstva Španjolske 2 : 0, utakmica je u regularnom tijeku završila s 2 : 2, a Kamerun je pobijedio s 5 : 3 boljim izvođenjem jedanaesteraca. Primat afr. reprezentacija prekinula je Argentina 2004. u Grčkoj. Arg. vrsta predvođena sjajnim strijelcem Carlosom Tevezom (8 pogodaka) potpuno je dominirala natjecanjem. Pobijedila je u svih šest odigranih utakmica bez primljenog pogotka. U polufinalu je bila bolja od Italije s 3 : 0, a u drugoj utakmici Paragvaj je pobijedio iznenađenje natjecanja Irak s 3 : 1. U odlučujućoj utakmici Argentina je pobijedila Paragvaj s 1 : 0, a s istim rezultatom Italija je bila bolja od Iraka i izborila brončanu medalju.

ilustracija
finalna utakmica Švedska - Jugoslavija na Olimpijskim igrama u Londonu 1948.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Amsterdamu 1928.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Antwerpenu 1920.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Ateni 1896.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Atlanti 1996.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Barceloni 1992.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Berlinu 1936.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Helsinkiju 1952.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Londonu 1908.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Londonu 1948.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Los Angelesu 1932.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Los Angelesu 1984.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Meksiku 1968.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Melbourneu 1956.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Montréalu 1976.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Moskvi 1980.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Münchenu 1972.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Parizu 1900.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Parizu 1924.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Rimu 1960.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Seulu 1988.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u St. Louisu 1904.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Stockholmu 1912.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Sydneyu 2000.
ilustracija
plakat za Olimpijske igre u Tokiju 1964.
ilustracija
reprezentacija Jugoslavije na Olimpijskim igrama (OI) u Amsterdamu 1928.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2004.

Citiranje:

Olimpijske igre (OI). Nogometni leksikon (2004), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://nogomet.lzmk.hr/clanak/1666>.