Puskás, Ferenc

Puskás, Ferenc, madž. i španj. reprezentativac (Kispest, Budimpešta, 1927), napadač. Nastupao za Kispest (1943–49), Honvéd (1949–56), s kojim je osvojio 5 madž. prvenstava (1949/50., 1950., 1952., 1954. i 1955). Četiri puta bio je najbolji strijelac madž. prvenstva (1948., 1949/50., 1950., 1953). Na 350 ligaških utakmica u Madžarskoj postigao 339 pogodaka. Najslavnija »lijeva noga« svijeta, jedan od najboljih napadača i prvi topnik u svj. nogometu, iznimno nadaren da i najneobičnije situacije pretvara u pogotke. Počeo je i završio karijeru s brojem 10 na leđima kao lijeva spojka, a svi treneri dopuštali su mu da igra kako on misli da je najbolje. Imao je dva razdoblja u svojoj briljantnoj karijeri. U prvome, u svojoj domovini, kao popularni Öczi igrao je više od jednog desetljeća s velikim uspjehom. Stjecajem okolnosti, nakon što je emigrirao 1956. iz Madžarske, gotovo je dvije godine pauzirao i u Španjolskoj, da bi kao nenadmašni Pancho, u 31. godini, doživio drugu nogometnu mladost. U dresu Real Madrida (1958–65) odigrao je 372 utakmice i postigao 324 pogotka. Četiri puta bio je najbolji strijelac španj. lige (1960., 1961., 1963., 1964). S Realom je osvojio 5 španj. prvenstava (1961–65) i KEP (1960), postigavši na finalnoj utakmici protiv Eintrachta Frankfurt (7 : 3) rekordna 4 pogotka, što je rekord na finalnim utakmicama. Igrao je 1963. za vrstu FIFA-e protiv Engleske (1 : 2) u Londonu, a oproštajnu utakmicu za Real odigrao je 25. V. 1969. pred 75 000 gledatelja. Za reprezentaciju Madžarske (1945–56) odigrao 84 utakmice; 56 puta bio je kapetan momčadi, postigao je rekordna 83 pogotka. U Finskoj 1952. osvojio je zlatnu olimpijsku medalju, bio je dvostruki strijelac u utakmici stoljeća 25. XI. 1953. protiv Engleske (6 : 3) u Londonu na kojoj su Madžari, kao prva eur. reprezentacija, trijumfirali na Wembleyu. Za reprezentaciju Španjolske (1961–62) odigrao 4 utakmice i postigao 2 pogotka. Sudjelovao na 2 SP-a (1954. i 1962); 1954. u Švicarskoj igrao je za Madžarsku, a 1962. u Čileu za Španjolsku. U Švicarskoj je bio kapetan najbolje reprezentacije koju je Madžarska ikad imala. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu, radio je u SAD-u, Australiji, Grčkoj, Čileu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, najviše uspjeha imao je s atenskim Panathinaikosom kojega je 1971. doveo do finala KEP-a (protiv Ajaxa u Londonu, 0 : 2). Poslije više od dva i pol desetljeća 21. V. 1981. vratio se u rodnu Budimpeštu i nastupio za momčad veterana. Na Népstadionu okupilo se oko 80 000 gledatelja. Definitivno se vratio u Madžarsku 1992. i radio kao stručni savjetnik u Nogometnom savezu Madžarske; 1993. privremeno je bio izbornik nac. sastava.