Bad blue boys

Bad blue boys (kratica BBB), navijačka skupina zagrebačkoga Dinama. Kao datum osnutka vodi se 17. III. 1986., premda se naziv u užem krugu navijača pojavljuje već oko godinu i pol ranije. Naziv je prema filmu Bad Boys snimljenome 1983 (redatelj R. Rosenthal). Navijači Dinama otada se javljaju samo pod tim imenom i nikada nisu bili podijeljeni na zasebne frakcije, što je slučaj s pojedinim eur. navijačkim skupinama. Skupini se ugl. pristupalo organiziranjem po zagrebačkim četvrtima (Utrine, Dubrava, Kozjak, Špansko, Ravnice, Volovčica, Ferenščica) ili drugim gradovima (Kutina, Otočac, Petrinja, Vinkovci, Posušje…). U prvim godinama postojanja, gotovo na svim gostovanjima u tadašnjoj jugosl. ligi, BBB-i prate Dinamo uvijek s izrazito naglašenim nac. obilježjem. Pred početak nezavršene utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 13. V. 1990. sukobili su se s »milicijom« koja nije zaštitila malobrojne Dinamove navijače na juž. tribini od divljanja Zvezdinih navijača. Prema mnogima upravo taj događaj označava početak Domovinskog rata. Premda u doba demokratskih promjena zagovaraju promjenu klupskog imena u »Građanski«, nakon preimenovanja Dinama u »HAŠK – Građanski«, te osobito u »Croatia«, postaju najveći protivnici tih naziva. Gotovo 9 godina traže povratak njima »svetog« imena te »ratuju« s upravom kluba i tadašnjim polit. vodstvom. Najvatreniji navijači prvotno su bili smješteni na sjev. tribini maksimirskog stadiona, čemu su posvetili i pjesmu (»Rođen sam na sjeveru…«). U 1990-ima preseljavaju na juž. tribinu, pa na ist. stajanje, a nakon preuređenja sele se na ist. tribinu. God. 1998. vraćaju se na sjever, dok se na istoku okupljaju BBB-i starijih godišta. Kroz cijelo razdoblje postojanja u vođenju navijanja ili organizaciji putovanja posebice se ističe 20-ak pripadnika skupine (Ćos, Branko, Klokan, Hasan, Neno, Toni, Čupko, Thomas…). Najvećim autoritetima BBB-a smatraju se Dugi, koji je u početku okupljao buduću jezgru skupine, te Macko, karizmatični vođa u doba dok se klub nije zvao Dinamo i najzaslužniji za spomenik podignut 1994. ispod zap. tribine u počast navijačima poginulima u Domovinskom ratu. Oduvijek su naginjali engl. tipu bodrenja – gromoglasnom i gotovo neprekidnom navijanju, a u novije vrijeme mnogo polažu i na koreografiju primjereniju južnjačkim navijačkim skupinama (talijanskim i španjolskim). Među nizom transparenata i zastava kultno mjesto zauzima transparent »Dinamo svetinja«. O BBB-ima su napisane dvije knjige: Krvavo plavo (T. Birtić, 1997) i BBB – prvih deset godina (H. Prnjak, 1997), snimljeni su dokumentarni film BBB S. Podgorelca (1998) i TV emisija Svlačionica R. Knjaza (2002), te izvedena kazališna predstava Dobrodošli u plavi pakao Borivoja Radakovića (1994). Kao svoj zaštitni znak ističu buldoga, a za himnu su prihvatili pjesmu Dinamo ja volim u izvedbi skupine »Pips, Chips & Video Clips« (snimljena 1992). Prate u velikom broju sva gostovanja Dinama u eur. kupovima (Bergamo, Auxerre, Newcastle, Madrid, Manchester, Budimpešta, Milano, London), čime su stekli status respektabilne eur. navijačke skupine. Sociolozi ih smatraju posebnom supkulturnom skupinom. Osim Dinama, posebno bodre i hrv. nogometnu reprezentaciju te rukometni klub Zagreb. Od 2001. organizirani su u Udrugu navijača Dinama sa sjedištem u sklopu šport. Centra Svetice, a od 2004. u Draškovićevoj ulici.

N. Pokos